Malina i Žudojevići kod Bileće
Malina je staro sedište roda Maleševaca. Ovo, danas pusto selište, locirano je na putu Bileća – Trebinje. Početkom 20. stoleća je Malina bila u ataru opštine Zarječje. Na mestu na kome se nalazi ovo selište, stanovnici susednih Žudojevića imaju svoje zemljište, odnosno „pojedine doline”. Danas je prostor na kome se nalazilo selo Malina u ataru Žudojevića. Postoje mišljenja, da prezime ovog roda stoji u neposrednoj etimološkoj vezi sa imenom Maline.
Malina je uvala zatvorena sa tri strane. To mesto je skrovito i vrlo pogodno za stanovanje. Ovo je bila „jedna prirodna oaza u kojoj je bilo moguće organizovati življenje i u vreme raznih nepredviđenih opasnosti”. Nad Malinom se nalazi Malinska Gradina, 720 metara nadmorske visine. Malina je locirana jugoistočno od tog uzvišenja. Malina je „karakterističan lokalitet, kako u hidrološkom, tako i u geomorfološkom pogledu”.
Kod selišta ovog imena nalazi se i Malinski potok. On izvire u uvali Malina, jugozapadno od Žudojevića, u blizini tog naselja. U pitanju je stalni izvor sa velikom količinom vode, naročito u kišnom periodu. Na tom mestu izvire kvalitetna pijaća voda, čija je temperatura konstantno oko 10 So. Malinski potok teče kao bujičavi potok preko Žudojevića i Skrobotna. Ovaj potok je kratak, ali na jesen ima toliko snage, da pokreće i mlinove. Leti ne presušuje. Stanovnici Žudojevića i Skrobotna su sproveli vodu od izvora Malina do svojih kuća. Koriste je, između ostalog, za zalivanje svojih bašta.
Od materijalnih ostataka iz prošlosti, na Malini su očuvane pojedine stare grobnice. Sve one su četvorougaonog oblika, „većinom su položene po zemlji... većinom su išarane; ima ljudskih i životinjskih slika; na mnogima je izrezan polumesec, a na nekima pravilan reljef luka i strele. Na njima nije nađen ni jedan natpis”. Ovaj opis se odnosi kako na grobnice u Malini, tako i one u susednim Žudojevićima, Mistijalju i Kljenku, koje su slične grobnicama u Malini. U Žudojevićima se na prostoru koji zauzima oko 15 metara u prečniku nalazi čak 45 ovakvih grobova.
U Malini takođe postoje ostaci starog selišta. Upravo je ovo staro, napušteno naselje u kome su nekada živeli Maleševci. Selište se nalazi u blizini pomenutog izvora Malinskog Potoka. U Malini su se očuvale i stare omeđine. Sam naziv uzvišenja Malinske Gradine nad Malinom, upućuje na to, da se na ovom mestu nalazilo nekakvo utvrđenje. Između Maline i prevoja Preslo nalazi se kraj zvani Gomila. Tu je locirano više praistorijskih gomila.
U ataru Žudojevića se nalaze ostaci stare crkve, nekada posvećene sv. Ignjatiju Bogonoscu, koju su podigli preci Maleševaca. Nije poznato kada je tačno ova crkva sazidana. Smatra se, da su je Turci razorili, takođe neznano kada. Kako je zabeležio pokojni profesor Novak Mandić Studo, „zidovi su joj prilično sačuvani, kao i `časna trpeza na kamen stupcu`. Ima ukrašenog kamenja na crkvenim ćošama, čini se od srednjovjekovnih stećaka”. U ovoj crkvi nalazi se grob protopopa Obrada Maleševca, sa nadgrobnom pločom na kojoj se nalazi relativno dobro očuvani epitaf. Ovaj, nesumnjivo stari nadgrobni natpis je nedatiran.
Na pomen Maline nailazimo u poimeničnom popisu Hercegovine iz 1475/77. godine. Tada se ovo mesto, zajedno sa Skrobotnim („Skrobodna”) pominje kao zimsko naselje, odnosno zimovalište „džemata” Radana sina Novaka. Ovaj džemat se 1475/77. godine sastojao od 25 domova, kao i 3 domaćinstva neoženjenih muškaraca. Letnje naselje članova ovog džemata bilo je u mestu Koročica. Malina je, prema tadašnjoj administrativnoj podeli, pripadala nahiji Rudine. Termin „džemat” u ovom popisu označava pastirsku zajednicu, katun, koja je često bila sastavljena od srodnih familija. Bukvalni prevod ovog turcizma u srpskom jeziku je „skupina”, „društvo”, odnosno „zajednica” ili „opština”. Svaki džemat imao je svog starešinu, džematbašu, koji je u Hercegovini najčešće nosio titulu kneza. Ponekad je starešina džemata imao vojvodsku titulu. Kod Radana sina Novaka, starešine džemata u koji je spadala Malina, nije navedena nikakva posebna titula, tako da se može pretpostaviti, da se smatrao knezom (džematbašom).
Domaćini u ovom džematu su tada bili: Radan sin Novaka (starešina džemata), Ivaniš sin Dobrog, Herak sin Obrada, Radašin sin Brajke, Dragoje sin Brajke, Obrad sin Radoja, Smoljan sin Radoja, Dragiša sin Radoja, Radun sin Milića, Vukosav sin Brajke, Vučihna sin Brajke, Jelovac sin Brajke, Radonja sin Dimitra, Tomaš sin Vike, Vukač sin Dobrašina, Vukić sin Dobrike, Đurica sin Okrojice (?), Ninoje sin Milše, Radko sin Ljubiše, Dejan sin Hranisava, Obrad sin Bogdana, Vukač sin Ostoje, Stepan sin Ostoje, Milorad sin Brajana i Glovadil (?) sin Plavše. Neoženjeni su tada bili: Stanko sin Dobrašina, Radosav sin Radula i Radosav sin Ljubiše. Svakako su svi navedeni domaćini, ili njihova velika većina, bili pripadnici roda Maleševaca. Ovo mišljenje se bazira na činjenici, da nisu poznati drugi stanovnici Maline, sem članova ovog roda. Pored toga, poznato je da su se Maleševci veoma rano proširili i na Skrobotno. Kako se iz ovog dokumenta može videti, to njihovo širenje se odigralo pre sedamdesetih godina 15. veka.
Aleksandar Bačko
(separat iz knjige: Maleševci – rod koji slavi sv. Ignjatija,Zbornik za srpsku etnografiju i istoriju, Udruženje građana „Srpski despot“, Beograd 2007 )
Jevto Dedijer, Bilećke Rudine, S.K.A, Srpski etnografski zbornik 5, Naselja srpskih zemalja 2, Beograd 1903, 802 - 806; Jevto Dedijer, Hercegovina, antropogeografske studije, Biblioteka „Kulturno nasljeđe“, Sarajevo 1991, 72, 81; Momčilo Ćurić, Onomastika Ljubomira, S.A.N.U, Odeljenje jezika i književnosti, Odbor za onomastiku, Onomatološki prilozi, knj. 6, Beograd 1985, 209; Neđeljko – Neđo Paovica, Zavođe, antropogeografska istraživanja, S.A.N.U, Srpski etnografski zbornik 101, Naselja i poreklo stanovništva 47, Beograd 2005, 100.
Paovica, Zavođe, 14, 119.
Dedijer, Bilećke Rudine, 803; Paovica, Zavođe, 14, 119.
Dedijer, Bilećke Rudine, 805; Novak Studo Mandić, Maleševski Mandići, Gacko 2001, 65.
Dedijer, Bilećke Rudine, 805; Ćurić, 209; Paovica, Zavođe, 14, 129.
Mandić, Maleševski..., 65; prema istraživanjima prof. Novaka - Studa Mandića i g. Darka Mandića.